|
Poznati vrhbosanski povijesnik dr. Krunoslav Draganović, kojega je jugoslavenska tajna služba prebacila iz Italije u Sarajevo, zapisivao je anegdote o Bosni. Jedna o Turcima i Ciganima glasi:
KIJAMETSKI DAN
"U planinskom kraju iznad Čemerna, na granici sarajevskoga i visočkoga kotara, živio je pobožni, stari hadžija (vjernik koji je bio u Meki), koji je često mislio na smrt i na Kijametski (sudnji) dan. Kod toga je znao više puta reći: Ja mislim, na Kijametski dan bit će nama Turcima (muslimanima) teško, a Ciganima lahko. Pa kako to hadžija? Cigani niti idu u džamiju niti poste. Evo kako. Oni će reći: Mi nismo umjeli, a muslimani nam nisu htjeli kazivati. A mi ne možemo reći, da nismo umjeli.
Neznanje je široka kapija (haustor) u raj. I kod muslimana i kod kršćana. Po oba zakona."
Veze s Varešom (I)
BABIN DOL, kod Vareša
To je dol koji se nalazi na desnoj, mirskoj strani Male rijeke, odnosno na polovini puta kad se silazi s Mira u Malu rijeku niz Komin. Dol je s lijeve strane puta i spušta se veoma strmo u pravcu Male rijeke, a ime je dobio po jednoj ženi, rodom od Čemerna, udatoj na Mir za Ivaru. Ivara je, po kazivanju, bio vrlo strog, te kao takav i knez – starješina sela, pa nije dopuštao svojoj ženi da bez njega i njegova znanja posjećuje roditelje i rodbinu u svom rodnom mjestu. Jednom prilikom, kad je Ivara otišao u Korovine dotjerati drva na konju, njegova je žena bez njegova znanja i odobrenja pošla u posjet svojim roditeljima, niz Komin u pravcu male rijeke, naravno pješice. Kad je on došao kući i saznao da mu je žena ”pobjegla”, odmah je krenuo istim putem da je stigne i vrati. Čim ju je stigao, a to je bilo ispod Komina na početku jednog vrlo strmog dola, bez razmišljanja ju je zadavio tkanicom (tanki tkaneni vuneni pojas kojim su se umjesto kaiša vezale čakšire da ne spadaju) i obaljao niz dol, u pravcu Male rijeke. Nakon toga, vratio se u selo i o tome nikome ništa nije pričao.
No, kako se njegova žena dugo nije vraćala u selo, a i od Čemerna je dopro glas da tamo nije došla, mnogi su je počeli tražiti, i Mirjani i Čemerljaci, po predjelima kroz koje vodi put za Čemerno. Kad su gotovo svi odustali od traženja, jednog su je dana slučajno pronašli čobani, jer su se ovce malo duže zadržale pod nekim drvetom. Čobanima je to bilo vrlo čudno i kad su prišli bliže, na svoje veliko zaprepaštenje i čudjenje, pronašli su njezino tijelo. Ono što je zadržalo ovce, bili su tzv. kolači paprenjaci (to su potpuno suhi kolači s medom, pečeni na posebnom kalupu) za koje su se ovce otimale.
Slučaj je prijavljen žandarmima koji su Ivaru uhvatili te ”pritegli”, nakon čega je on sve detaljno priznao. Žandari su ga svezali i odveli na mjesto dogadjaja, tukući ga svo vrijeme ”da je selom odjekivala jeka od udaraca i plača”. Nakon toga, on je odveden u zatvor u Zenicu odakle se više nikada nije vratio. U zatvoru je i umro, a sve vrijeme tamnovanja nitko ga nije mogao posjecćvati jer su mu posjeti bili zabranjeni. Poslije ovog dogadjaja, dol u kome je pronadjena nesretna žena, nazvan je Babin dol, jer su i nju svi u selu zvali ”baba”.
Iz knjige Mladena Radoša ”Selo Mir – Vareš", Vareš 2000. str. 14 i 15.
G I M N A Z I J A L C I
Brojne generacije mladih naraštaja, nakon završene OŠ u Taračin Dolu nastavljalo je školovanje u najbližim srednjim školama: Sarajeva, Vogošće i u sjedištu naše općine Ilijašu. 70-ih i 80-ih god. veliki broj naših učenika nastavio je školovanje u Ilijaškoj gimnaziji; Nada Barić, Danica Mijatović, Jozo Babić, Nikola Pavlović, Zdravko Ilić, Kata Pranjić, Jozefina, Kruno, Gina i Jozo Barić, Šimo Pavlović, Mirjana Ćurčić i mnogi drugi. Osim gimnazije školovanje je nastavljano i u tehničkim i drugim školama u Sarajevu, Vogošći i Ilijašu, kao i u obrtničkim zanimanjima.
Da bi se došlo do Škole trebalo je prvo doći do autobusne stanice u Ljubini (na radnički autobus). Iz udaljenijih mjesta Višnjica i Taračin Dola trebalo je najmanje sat vremena pješačenja. Moraš ustati u 4,30 sati, spremiti se, nešto na brzinu „ćalabrcnuti“ (doručkovati, to je nekada bio jedini obrok do povratka kući), krenuti od kuće najkasnije u 5,00 sati i stići u 6,00 sati na radnički autobus. Putovanje je trajalo 40-45 minuta do Ilijaša, Vogošće ili Sarajeva, do Semizovca magistralnom cestom (Tuzla-Sarajevo), a zatim starom, krivudavom i uvijek krpanom cestom, preko Donje Vogošće, Malešića i Staroga Ilijaša do Ilijaša. Sve je bilo dobro ako nije popravljan most u Malešićima… Nastava je počinjala u 7,15. Trebalo je pratiti nastavu i ne uspjeti zaspati… O ocjenama da se ne govori, one su bile po zaslugama ali je bilo i malo po drugim kriterijima, putnici – „građani Ilijaša i Podlugova“. Bilo je teško izaći na kraj s fizikom posebice s prof. Stjepanom Đurićem (porijeklom negdje iz Slavonije), ali i s matematikom i tradicionalno popularnim latinskim i prof. Stanislavom Popićem („Popom“). Povratak kući bio je u 13,15 sati istim putem. Ako se niste putem zadržavali kući se stizalo oko 14,30 – 15,00 sati, a onda počinje drugi dio priče. Malo se nešto ruča a onda treba dotjerati ovce, goveda, konje i dr. blago ili pomoći nešto oko kuće. A onda uvečer se trebalo nakaniti na učenje, pa do kasnih noćnih sati, a onda ujutro ponovo…Naravno sve se te preživjelo uz mnogobrojne školske i druge dogodovštine. Đurić je često imao problema sa redarima i zdrobljenim kredama na podu, to je bila jedna od taktika da se skrati sat za desetak minuta (dok redari odu po krpu, nađu spremačicu i veoma polako očiste pod). Skraćenje nastave za 10-ak minuta značilo je bar nekoliko jedinica manje. Najdraži dan je bilo dežurstvo, niste na nastavi, glavni ste u školi, ali se znalo naletjeti i na probleme. U nekom razredu „Đudi“ je ispitivao i dijelio jedinice, jedan učenik je uspio izaći iz razreda „jer mu je bilo zlo“ – javio je dežurnom „zvoni ili smo gotovi“. Naravno da je dežurni učenik poslušao, to je bilo lako, ali se onda trebalo sakriti, kada se otkrilo da mu je sat bio brži 10. min – „pobjegneš u podrum kod kućnog majstora“ Ništa nam nije bilo teško, bili smo mladi, željni znanja ali i puni raznih vragolija. Najveće zadovoljstvo bilo je naći opravdan razlog za nedolazak na nastavu. Znali smo smisliti razne načine da opravdamo izostanak s prvog sata nastave, (kašnjenje autobusa), ali to nije uvijek upalilo, jer neke učenike nije bilo moguće nagovoriti na izostanak (njima smo to kasnije oprostili). U kašnjenjima autobusa konačno nas je raskrinkao tadašnji ravnatelj prof. Hašim Hota koji je izvršio kontrolu. Štos je bio otkriven a neki su dobili vladanje dobro. Na kraju se ipak pjevalo „Nema više Hegela i Kanta nema više Ljilje…“ (naravno radi se o pjesmi spjevanoj u čast prof. filozofije). Završetak je uvijek bio veseo i slavljenički, tradicionalna maturalna zabava, izlet na Bijambare i na kraju suze… Završavao je jedan dio života i mladosti, otvarali su se drugi izazovi, trebalo je nastaviti školovanje ili tražiti posao. Razišli smo se na razne strane..., ali smo znali gdje se tko nalazi, mogli smo se povremeno sresti porazgovarati, nazvati telefonom ili sastati na nekoj prigodi ili godišnjici mature. A što danas, gdje smo, kamo smo otišli, tko je preživio, u kojoj smo državi, da li smo se zaboravili, nadamo se da će i ova stranica dijelom doprinijeti da se ponovo nađemo i razmijenimo lijepe uspomene iz mladosti…
Šimo Pavlović
CRNI KONJ
U predanjima o prošlosti pojedinih mjesta čest je motiv o vranu (crnu) konju bez belege. Evo jednog takvog predanja vezanog za Tisovik: za feta (osvajanja) Bosne došla turska vojska u Vratnicu i pod Tisovik. Kako je u Tisoviku bilo svake ćereste (građe), nisu ga mogli uzeti. Onda se u Misoči našao jedan zao čovjek, koji uputi Turke da treba da nađu vrana konja bez belege kog nije žensko jahalo, pa ga uzjahati preko Nabožića. Gdje konj zakopa nogom, ondje su čunkovi od vode. Taj se čovjek pogodi s Turcima i pođe. Pošto je našao čunkove i oduzeo gradu vodu, grad se je morao predati. On pođe na konju na Očevlje i na Poviocima mu crkne konj. Turčin ga jedan prokune rekavši da mu Bog da da mu sve ostane na žensku. I od sve čeljadi ostala mu je samo jedna kći.
(Slično predanje veže se i za osvajanje našeg Dubrovnika).
Narodno predanje kaže da je dobro imati crna vola bez belege, jer onda ne može toj kući niko ništa "ugatati".
|
