|
Našim krajem ”harale” su brojne kuge. Prve u vidu bolesti koje su odnijele mnogobrojne živote i neke druge, koje su, takođe, odnijele mnoge živote. One prve „harale“ su 1506-e, 1647-e, 1783-1784, 1813-1815 godine. Pojedina naselja su jednostavno nestala i obrasla u šumu.
Zabilježeno je da je u Koritima nestalo za vrijeme kuge muslimanskog sela Dočevića. U susjednim Solakovićima su prije kuge obrađivana i brda koja su sada pod šumom. Višnjica je takođe stradala; pored mnogo katolika, tada su izumrli svi muslimani. Prije kuge, s Tisovika bi išlo po 18 momaka petkom džamiji u Misoču, a katolici Matići su tada ukopali 17 čeljadi.
Godine 1697. dogodila se velika posljednja provala Austrijanaca u Bosnu. Princ Eugen Savojski prodro je sa svojom vojskom sve do Sarajeva, popalio ga i oplijenio kao i mnoga druga mjesta pored Bosne i odveo mnogo roblje. Povlačeći se iz Bosne sa sobom je poveo i mnogobrojne katolike iz okoline Bosne, naročito iz visočke okoline. Nije isključeno da medju njima nije bilo i mještana naših sela.
Poslije seobe pod Savojskim katolika je ostalo samo nešto malo u okolini sutješkog samostana i ta su sela činila po jednu župu, te nekoliko redova u sjeveroistočnom dijelu predjela, u naseljima Višnjici, Kopošićima i Solakovićima i u nekoliko susjednih sarajevskih i vareških sela.
Onda je došao prvi, a za njim i drugi svjetski rat. Mnogi naši mještani bili su mobilizirani; izbora nije puno ni bilo: neki su završili u domobranima, neki u ustašama, neki u partizanima, neki na ruskom frontu, neki u Jasenovcu, neki su prošli ”križni put”, ali samo do Bleiburga i nisu se vratili, neke je ”osudila” OZNA, neke bivše komisije i komšije… Na našem području dogodilo se tokom drugog svjetskog rata više zločina, progona, paljevina i pljački nad nenaoružanim Hrvatima i Muslimanima, uglavnom civilima. Zločine su činili četnici - partizani - "ustanici" predvođeni Savom Derikonjom i Ristom Radićem. Evo nekoliko primjera, koji ilustriraju ta tragična zbivanja:
- 09. septembra 1941. , u blizini sela Kožlje, "Ustanici" iz "Crnovrške čete" iz Grabljive njive ubili su pet civila, mještana Kožljeg i Milatovića, ali je zločin prikazan kao "likvidacija ustaško-domobranske izvidnice". Ubijeni su: Mato Milanović Matić i Stjepan Pepo, Anto Ilić, Ilija Lukić i Bartula Stjepan.[1]
- U decembru 1941. godine na Taračin Do dolazi grupa "ustanika" iz "Crnovrškog bataljona", jačine čete, i smješta se u župnu zgradu pored katoličke crkve, s ciljem da ostvari kontakt s mještanima, uključujući u svoje redove dobrovoljce iz ovog kraja, i tu uspostavi "ustaničko" uporište i prevlast nad utjecajem struktura NDH. Poslije višednevnog boravka i ostvarenih početnih kontakata sa narodom, za njihovo prisustvo saznalo je i ustaško-domobransko zapovjedništvo u Ilijašu i Semizovcu, te na Taračin Do uputilo postrojbu koja ih je noću iznenada napala i, uz obostrane gubitke, potisla sa Taračin Dola. Mada u tom napadu nije učestvovao niko od mještana Taračin Dola i okolice, "ustanici" su se sutradan vratili i krenuli u pljačku i osvetu. Postrojba ustaša i domobrana vratila se odakle je i došla, ostavljajući mještane na milost i nemilost četnicima. U Višnjici su tada uhapšeni, odvedeni u Srednje i pobijeni: Anto Tunja, Avgustin Gustonja i Ilija Pavlović, Pero, Marijan i Petar Pranjić, Tadija Ćurčić, Šimo Gazdić-Ilić i Žero Salko. Mada ništa nisu imali sa akcijom, stravično su mučeni, "osuđeni" od strane "suda" i pobijeni. Krvnici su tom prilikom temeljito i opljčkali Taračin Do i okolicu. Posmrtni ostaci su im pedesetih godina prenešeni u Kruško groblje.[2]
- četnici sa Crnog Vrha kod Vogošće u martu 1942. godine odveli su iz Solakovića trojicu civila: Ivu, Karla i Matu Barić i pobili ih.
- Četnička patrola je u aprilu 1943. godine na ulazu u Vogošću presrela jednu grupu civila sa Taračin Dola, koji su gonili drva u Sarajevo, te ih opljačkali, a domaćicu Filku Pranjić iz Višnjice, nakon strašnog mučenja, i dječaka Ivana Babića sa Konovika zaklali![3]
- U Kopošićima su dolazili u pljačku i ranili suprugu Joze Ilić, a u februaru 1944. godine su ubili Marijana Ilića Marića.[4]
Krajem rata i župne su matice bile na ”provjeri”, da se vidi koji su razlozi o smrti pojedinih osoba upisani, pojedinci su od straha i bojazni mijenjali identitet i selili…Neki su nestajali… U toku, a i po završetku II. svjetskog rata veliki broj ljudi s našeg kraja je nestao u zbijegovima, "susjedi" su ubijali bez milosti, a i preobučeni "partizani" su vršili odmazdu i mnogi su ubijeni bez presude. Mnogima se još uvijek ne zna za grob. Sve donedavno nije se ni smjelo govoriti o ovim ”grijesima” pobjedničke vojske i one poražene koja je izvršila pokolj u našem kraju. Tako je to kad pobjednici pišu povijest. Nezvanični izvori govore o više od 200 žrtava sa našeg kraja.
Popisu poginulih i nestalih treba dodati i mnoge koji su izgubili zdravlje i život po ”dobrovoljnim radnim akcijama ” i rudnicima u par poratnih godina, te one poginule u posljednjem ratu. Popis poginulih i nestalih Čemernjaka (mještana župe Čemerno) nije upotpunjen i pitanje je da li će ikada biti. Naš žrtvoslov vjerojatno nikada dovoljno potpun i iskren neće ni biti urađen kako zbog nedostatka materijala, interesa i živih svjedoka... Bilo, ne ponovilo se...
Da bi se došlo do određenih i približno točnih saznanja o prošlim događajima iz povijesti jednog sela, grada ili regiona, koriste se brojni povijesni dokazi (pisani povijesni izvori, materijalni spomenici kulture i usmena predaja), od kojih su, posebno za XIX i XX vijek, od izuzetne pomoći putopisne bilješke i zapisi brojnih putopisaca koji su od druge polovine XV vijeka do danas prolazili Bosnom i Hercegovinom. Potrebno je posvetiti odgovarajuću pažnju, odnosno koristiti sve ono što je relevantno iz brojnih putopisnih bilješki ili zapisa koji su nastali posredno, neposredno ili namjenski. Zapisa o našem kraju je vrlo malo, izuzev onih u arhivama i bezbjedonosno-političkim procjenama...
Sjećanje uz činjenice i poštovanje
Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991-1995
Franjevački medijski centar Svjetlo riječi objavio je posebni broj revije s temom Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991-1995. Objavljen je popis 7.762 osobe hrvatske nacionalnosti s osnovnim podacima (prezime /ime oca/ ime, općina stanovanja, datum i mjesto rođenja, datum i mjesto stradanja te status stradale osobe) koje je prikupio i Svjetlu riječi za objavljivanje ustupio Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva.
U uvodniku ovom broju urednik piše kako se ovim brojem „želi vratiti 'ušutkano' pitanje 'smisla' rata kao poništavanja ne samo ideje čovjeka i čovječanstva nego posve konkretnog čovjeka s imenom i prezimenom“ a objavljivanjem imena ubijenih i nestalih Hrvata „želi se također izmaknuti poluodgovorima, paušalnim ciničnim opravdanjima kako je to zato što je bio rat. Želi se spriječiti da se ljudi još jednom mirno i samorazumljivo žrtvuju za nejasne ciljeve, na nekom oltaru mitske domovine koju su im moćni nacrtali da sanjaju po principu čistoće teritorija i dominacije nad drugima“.
U reviji je objavljeno i 32 grafikona iz kojih se može iščitati status stradalih, stradali po mjesecima i godinama, starosnoj i spolnoj strukturi, stradali u pojedinim regijama kao i po vojnoj strukturi. Također je donesena i tabela stradalih po regijama i općinama. Ovaj posebni broj Svjetla riječi jest dar čitateljima. Svjesni osjetljivosti posla Uredništvo Svjetla riječi i Istraživačko dokumentacioni centar pozivaju čitatelje da se jave kako bi se otklonili eventualni nedostaci i propusti u prikupljanju podataka.
Prema ovim objavljenim podacima, od 7.762 stradala Hrvata od '91.-'95. godine, nalazi se i 11 poginulih ilijaških Hrvata. Od tog broja ubijeno je 4 civila i 7 vojnika što za vrijeme rata na području Ilijaša što na drugim ratištima širom BiH. U Brezi je stradalo 6 Hrvata (2 civila i 4 vojnika), u Vogošći 11 (civila 8 i 3 vojnika), a u Visokom 6 civila i 7 vojnika - Hrvata.
Kao žrtve rata – civili registrirani su:
1. Barić (Stjepan) Mato, iz Nasića teško ranjen u vlastitoj kući od gelera granate 15.02. 1993. godine i nekoliko dana poslije umro u Zenici od posljedica ranjavanja.
2. Barić (Juro) Mijo, stanovao na Ilidži, rođen 1940. godine u Ilijašu. Stradao na Ilidži 1992. godine.
3. Barić (Juro) Pero, rođen 1929. godine u Ilijašu, stradao 1991. godine Visokom.
4. Bartula Jozo, iz Podlugova (porijeklom iz Višnjice), kao civil ubijen u Kiseljaku 1993. godine od strane pripadnika ARBiH.
5. Bartula Stjepan, iz Stupa, teško ranjen nesretnim slučajem iz vatrenog oružja u vlastitoj kući 01.06. 1992. godine, evakuiran u Beograd, gdje je i umro.
6. Bilić Ilija, iz Kamenica (Poriječ) preminuo 24.01. 1993. godine u selu Krivače, od granate ispaljene sa položaja VRS-a.
7. Ivanić (Marko) Ljubica, iz Ulištovića, rođena 1935. godine u Ilijašu, a stradala 15.2. 1993. godine u Nasićima od gelera granate ispaljene sa položaja VRS-a.
8. Ivanić ( Janja ) Marko, iz Ulištovića, rođen 1948. godine, a stradao 1992. godine u Ilijašu. U drugoj polovici 1992. godine odveli ga pripadnici VRS-a iz Srednjeg na Bijambare i ubili.
9. Ivanić (Mate) Vjekoslav, stradao u Varešu 02.11. 1993. godine.
10. Kapetanović-Barić (Juro) Ana, iz Vogošće, rodom iz Solakovića, ubili je pripadnici VRS-a u stanu u Vogošći 1995. godine.
11. Perić Mato iz Vogošće/Gore, ubijen u radnoj jedinici VRS-a na području Vogošće.
12. Petrović (Stjepan) Zdravko, rođen 28.02. 1966, kao civil zarobljen 1993. godine. Svirepo su ga usmrtili pripadnici VRS-a pod komandom Rajka Jankovića iz Semizovca, na području između Konovika i Kamenica. Posmrtni ostaci pronađeni 1995. i 96. pokopani na Kamenicama 1996. godine.
13. Bartula (Joze) Stjepan, iz Vogošće - Gora, tokom rata nestao u Vogošći, posmrtni ostaci pronadjeni 2006. godine u masovnoj grobnici na Ilidži.
Kao vojnici stradali su:
1. Barić (Pero) Kruno, sa Kamenica, nastradao 1991. g. u dejstvima JNA kod Dubrovnika.
2. Ćurčić (Ilije) Andrija, rođen u Višnjici, poginuo u 4/1992. godine u Hrvatskoj.
3. Đogo (Ivan) Anto, rođen 03.06. 1964. godine u Ilijašu, a poginuo 06.07. 1993. u Kiseljaku.
4. Ilić (Anto) Valerin, rođen 12.07. 1972. godine u Sarajevu – Vogošća, poginuo 19.06. 1993. u Kiseljaku.
5. Ilić (Pere) Drago, sa prebivalištem u Varešu, rođen 10.09. 1962, a stradao 22.12. 1993. godine u Ilijašu.
6. Ivanić (Pero) Silvio, rođen 18.6. 1972. godine u Sarajevu – Centar, poginuo 04.08. 1992. na Ilidži.
7. Ivić (Ivo) Slađan, iz Nasića, rođen 09.03. 1969. godine, a stradao 02. 11. 1993. godine u Varešu.
8. Jozić Mijo zv. Djibra, rodjen 1944 u Ljubini (Osoje), živio u Vogošći, gdje je i nastradao 1993 godine.
9. Knežević (Ilija) Vinko, rođen 21.10. 1935. godine u Vogošći (Krivače), nastradao u Kaknju 11. 06. 1993. godine.
10. Martinović (Pero) Drago, rođen 1955 (’), poginuo 01.06. 1994. godine.
11. Matić (Ivana) Pero, općina stanovanja Breza, rođen 10.01. 1949. godine u Nasićima (Breza), poginuo 16.10. 1994. godine na Nišićima.
12. Mijatović (Mato) Slavko, iz Tisovika, pripadnik HVO-a, poginuo u Kiseljaku 1993. godine.
13. Vidaković (Srećko) Radoje, rođen 05. 01. 1958. godine, općina stanovanja Čapljina, stradao u Mostaru 13. 07. 1993. godine.
14. Vidaković (Vladimir) Velimir, iz Stupa, pripadnik ratne policije Ilijaš, poginuo 1992. godine.
15. Zečević (Vinka) Stanko, stanovao u Sarajevu, rođen 02.08. 1961, a stradao 1991. godine u Sarajevu.
Svjetlost vječna svijetlila njima!
___________________
[1] Sekula Todorović: "Visočko-fojnički kraj u NOB 1941-45. godine", str. 100
[2] Isti izvor; str. 102. i 375.
[3] Marko D. Sopić: "Pred vratima Sarajeva", Sarajevo 1970. godine, str. 107 i Spomenik ŽFT u Vogošći/Krivoglavci
[4] Prema sjećanju rodbine
|
