|
Nasići, Rijeka i Dolovčići elektrificirani su još 1961. godine, a Gora, Ljetovik i Kamenica kasnih 60-ih godina. Na Taračin Dolu je 1969. godine pokrenuta organizirana akcija za elektrifikaciju. Uz mjesni samodoprinos zaposlenih, penzionera i poljoprivrednika i drugih, u novcu i radu, (uglavnom učešće u novcu 1:1 narod ovog kraja i općina Ilijaš), završena je 1971. godine. U toku 1970. i 1971. godine počela je izgradnja dalekovoda od sela Gora pa do Solakovića, Taračin Dola, sve do Višnjice, da bi se ca 1973. gradnja dalekovoda produžila do Korita. U tom periodu izgrađene su tri trafostanice (Taračin Do, Solakovići i Višnjica) i kompletna niskonaponska mreža za ta naselja sa "zaseocima": Tisovik, Vrtlovi, Vlašići, Jasike, Kruzi, Vrhovi, Predena njiva.
Niskonaponska mreža u Taračin Dolu (za Taračin Do sa Tisovikom i Kruzima), Višnjici i Solakovićima puštena je pod napon 30. 12. 1971. godine, na Koritima 07.01.1972. godine, a u Ljubinu (sa Ulištovićima, Pomenovićima, Kožljem i Milatovićima) 1972. godine, dok je u Osoje i Vidotinu struja dovedena tek 1974. godine. Proslava elektrifikacije većine sela održana je uz prisustvo velikog broja zvanica i gostiju 15. 01. 1972. (za gozbu ispečeno deset brava na ražnju), a na Koritima, takođe, uz masovan skup i obilnu gozbu, bili su prisutni i neki viši funkcioneri, medju kojima Vaso Radić, prvoborac NOR-a i čovjek koji je uvijek pomagao ovom kraju.
Čemernica je elektrificirana u prvoj polovici 70-ih godiona, a tek 80-ih Čemerno, dok Han-Karaula, sa 10-ak raštrkanih kuća, nikada nije elektrificirana.
Nosioci aktivnosti, pored ostalih, bili su Sreto Ilić (za Višnjicu i Taračin Do), Mujo Tabak (Solakovići), Dervis Bešlija (Korita), Ivica Filipović (Ljubina), Milivoje Đurđić (Čemernica), Milinko Trifković (Čemerno)…
Osim samodoprinosa u novcu,mještani su podnijeli veliki teret i u radnoj snazi. Neki su sami ručno sjekli hrastove stubove za tu namjenu, najviše na brdu Lipa iznad Ljubine, i zapregom ih prevozili na trasu za električnu energiju. Vrijedno je napomenuti da u to doba nije bilo ceste do Taračin Dola, pa su se bandere, električni stubovi, istovarali u Ljubini, pa čak i u selu Lađevići, a odatle volovskom ili konjskom zapregom vukli "na lice mjesta" . Svako domaćinstvo je bilo zaduženo da iskopa odredjen broj "rupa" za obje mreže i dovuče bandere do njih. Što bi rekao Alah rahmetile Enver Nahić iz Solakovića: "Rupa meni, rupa tebi, rupa i mom starom". Bilo je i imovinskih problema, naročito u selu Ljetovik i Kamenicama, jer je trebalo srušiti dosta šume i voćki.
|
