(Još jedna priča o našem kraju)
Za Rifeta

Sve i da je mogao, kralj Aleksandar ne bi toga jutra početkom posljed­nje godine svoga momačkoga života ništa govorio. Bila je veljača i bilo je hladno, ali bez snijega, u sobi a ni drugdje oko njega nije bilo nikoga, Pavle se vratio u London, a drugi, drugi su za kralja bili izgubljeni. Kraljevi u pričama već odavna ne govore, kao što više nema astrologa na dvorovima  prešli su među običan svijet i razvezao im se jezik, pa im se vjeruje sve i ništa. A kraljevi, i kad nisu u priči, kao da znaju da ne mogu govoriti, jer ako bi nešto kazali na kraljevski način, onako kako treba biti, bilo bi to, ranije ili kasnije, posljednje što su rekli, a na srpskom se dvoru i bez toga kraljevsku se glavu usred riječi gubilo odveć često.

Etnolozi kažu da je potrebna najmanje jedna godina dana da bi se samo upoznao i prikazao život u nekom kraju. To je još teže raditi s distance, kada je narod protjeran i raštrkan, vjekovna ognjišta uništena a zaborav pred vratima. Nekad smo nužno upuceni da se zadovoljavamo i sa nepotpunim prikazima. Ovo je samo prilog da se doprinese poznavanju narodnog života u našem zavicaju... O prošlosti našeg mjesta, župe i grada zna se vrlo malo i samo ono što je usmenom tradicijom prenošeno s pokoljenja na pokoljenje.